Biljni svijet



O parku	Kako do nas?	Upravljanje	Posjećivanje

O parku > Biologija > Biljke

šume
livade i travnjaci
stijene i kamenjare
foto-galerija

Zadržite kursor miša iznad slike kako biste vidjeli opis iste!

životinje
gljive

Kao rijetko koja planina u Europi, a nijedna u Hrvatskoj, Velebit obiluje raznolikošću i brojnošću biljnih vrsta - na području Velebita ima ih oko 2700, a u samom nacionalnom parku nekih 1500. Zbog svoje iznimne lokacije na razmeđi dvaju velikih vegetacijskih regija, na sjevernome Velebitu možemo naći mnoštvo raznih biljnih vrsta koje se kreću u rasponu od submediteranskih do visokoplaninskih flornih elemenata. Vegetaciju sjevernog Velebita općenito možemo podijeliti na šumske, travnjačke (pašnjačke) i fitocenoze stijena. Svaka od ovih grupacija odlikuje se svojim biološkim i morfološkim karakterističnostima, što uvjetuje raznolikost, šarenilo i iznimnu ljepotu fitosfere koja se odlikuje u izmjenjivanju istih u vrlo naglim prijelazima i na maloj površini.

Zlatica (Cetonia aurata) na brdskoj ivančici (Leucanthemum montanum)

Runolist, doajen planinske flore

U vegetaciji sjevernog Velebita veliki udio imaju rijetke, zaštićene i endemične biljke, od kojih se većina može vidjeti u poznatom Velebitskom botaničkom vrtu smještenom podno planinarskog doma Zavižan.

Na području nacionalnog parka najreprezentativniji su endemi hrvatska sibireja (Sibiraea croatica) i velebitski zvončić (Campanula velebitica), dok poznata velebitska degenija (Degenia velebitica) ne nastanjuje područje parka, a pronađena je još i na Velikoj Kapeli, na oko 300 metara n.v. Raste na srednjem i južnom Velebitu. Karakterističnost velebitske vegetacije očituje se i u temperaturnim inverzijama u ponikvama, kao tipičnom krškom fenomenu, pri čemu se temperatura unutar ponikve spušta i za nekoliko stupnjeva, što utječe na vertikalno rasprostiranje vegetacije, tako da se vrste koje bi inače dolazile na većim visinama ovdje pojavljuju na dnu ponikava i obratno.

Šume

Vegetacija šuma je najraščlanjenija biljna zajednica sjevernog Velebita. Krenuvši s primorske strane prema hrptu planine, na jugoistočnoj granici parka nailazimo na degradiranu šumu hrasta medunca i bijeloga graba (Querco-Carpinetum orientalis). Te šume zauzimaju velika područja južnih ekspozicija čitavog Velebita. Kroz duga stoljeća, možda čak i tisućljeća, šume se intenzivno iskorištavalo - sijeklo, krčilo, puštalo stoku na ispašu i slično. To je dovelo do toga da su danas velika područja ove biljne zajednice tek panjače bez ikakve gospodarske vrijednosti, ali vrlo važne za očuvanje tla od erozije. Osim spomenutih vrsta, u ovim se šumama najčešće pojavljuju drača (Paliurus aculeatus) i crni jasen (Fraxinus ornus). Na ove se šume nadovezuju šume crnoga graba i hrasta medunca (Ostryo-Quercetum pubescentis), također degradirani oblik prvotnih šuma. Pojavljuju se uglavnom na karbonatnim tlima, u rastrganim šikarama i šumarcima, a imaju veliko značenje pri konzervaciji tla. Uz crni grab i medunac, najčešće su vrste crni jasen, javor gluhač, cer, javor mliječ, kitnjak i obični grab.
Sljedeća je šumska zajednica, po visinskom raščlanjenju, primorska bukova šuma (Seslerio-Fagetum sylvaticae), kojom započinje pojas velebitskih bukovih šuma. Za nju je karakteristična prisutnost tipičnog predstavnika termofilne flore - jesenje šašike (Sesleria autumnalis) koja u jesen poput tepiha prekriva čitavo tlo.

Šume autohtonog crnog bora, Pinetum nigrae submediterranum

Ova zajednica pridolazi na visinama između 700 i 1300 metara, i posljednji je predstavnik, osim autohtone zajednice ilirskog crnog bora (Pinetum nigrae submediterranum) submediteranske, termofilne grupe šumskih fitocenoza. Na kontinentalnoj strani Velebita započinje zona brdskih bukovih šuma - Fagetum montanum. Zauzima vrlo uzak pojas, nekih 300-njak metara (izmedu 600 i 900 m.n.v.), vrlo je bogata vrstama, a s kontinentalne strane se zna spustiti i dosta nisko, sve do početaka krških polja. Osim bukve, u njoj dolazi i gorski javor (Acer pseudoplatanus), gorski brijest (Ulmus glabra) i druge.

Pretplaninska bukova šuma s copocem - Homogyno alpinae - Fagetum sylvaticae

Na primorske bukove šume s južne strane i gorske bukove šume s kontinentalne strane nadovezuju se šume bukve i jele - Abieti-Fagetum dinnaricum. Ove šume pridolaze na visinama 1200-1400 metara; osim bukve dominira jela. Na ovu se zajednicu nadovezuje pretplaninska bukova šuma s urezicom - Homogyno sylvestris -Fagetum sylvaticae. Ova šuma zauzima najviše položaje sjevernog Velebita - preko 1600 m. To je čista bukova šuma s velikim brojem planinskih biljaka. Stabla su u ovoj šumi karakteristično savijena u doljnjem dijelu debala, zbog pritiska dugotrajnog snijega i vjetra.

Na sjevernom Velebitu nalaze se neke od najljepših i najočuvanijih šuma smreke. Vlažni tip smrekove šume (Aremonio picetum, smrekova šuma s pavlovcem) posebice je razvijena na Štirovači, dok drukčiji tip smrekovih šuma - pretplaninska smrekova šuma s čopocem (Listero - Piceetum abietis) i gorska smrekova šuma s milavom (Calamagrostio - Piceetum) prekrivaju viša područja iznad 1400 m.n.v..

Nepregledne šume drevnih smreka na jedinom vlažnom staništu na Velebitu, Štirovaci

Najviše vrhunce sjevernog Velebita nastanjuje zajednica bora krivulja - Pinetum mughi illyricum. Dominantna je vrsta bor krivulj - Pinus mugo. Grane su vrlo duge i polegle, te čini velike, neprohodne predjele, što je posljedica oštre klime planinskih vrhunaca.

Biljne zajednice travnjaka i livada

Na Sjevernom se Velebitu, osim nepreglednih šuma, točila i stjenjaka, nalaze i brojne planinske livade, travnjaci i pašnjaci koji upotpunjuju njegovu biološku i krajobraznu raznolikost. U posljednje su vrijeme, napuštanjem starih stočarskih stanova, prepuštene zaraštanju i propadanju, u čemu najznačajniju ulogu ima smreka. Kako god bilo, u nacionalnom se parku još uvijek može naići na nebroj livada i pašnjaka na kojima se može odmoriti, rekreirati ili jednostavno uživati u ljepoti krajobraza. Vegetacija tih površina se uglavnom sastoji od biljaka iz porodica trava, ali i mnogih drugih.

Na području Štirovače, koju se planira proglasiti botaničkim rezervatom, rastu mnoge vrste biljaka, od kojih su neke endemične i zaštićene, npr. Kitajbelov jaglac (Primula kitaibeliana), Waldsteinova zvončika (Campanula waldsteiniana), Campanula scheuzcheri, C. cochlearifolia, hrvatsko zvonce (Edraianthus graminifolius var. croaticus) itd.

Na gorskim livadama Štirovače mogu se naći pušina (Silene multicaulis), sljez (Malva moschata), obična vrkuta (Alchemilla vulgaris), majčina dušica (Thymus balcanus) i druge.

Na planinskim i pretplaninskim pašnjacima te livadama rastu uglavnom biljke iz sveza trave tvrdače (Nardion strictae) u kojoj se najčešće pojavljuju trava tvrdača (Nardus stricta), crvena vlasulja (Festuca rubra), zečina (Centaurea jacea), lavlji zub (Leontodon hispidus) celinščica (Prunella vulgaris) i majčina dušica (Thymus sp.). Druga najrasprostranjenija travnjačka sveza sjevernog Velebita je ona uspravnog ovsika (Bromion erecti). U njoj pridozlaze: uspravni ovsik (Bromus erectus), djetelina (Trifolium montanum), ivančica (Leucanthemum vulgare), trputac (Plantago media) trava smilica (Koeleria pyramidata), livadna kadulja (Salvia pratensis), krvara (Sanguisorba minor) i runjika (Hieracium bauhinii).

Biljne zajednice stijena, točila i kamenjara

Biljne zajednice stijenjaka, kamenjara i točila više od svih ostalih karakteriziraju osebujnost i neponovljivost velebitske flore. Biljke su to koje rastu na najnepovoljnijim tlima, s malo ili nimalo zemlje, te jedva preživljavaju u ekstremnim klimatskim te edafskim uvjetima. Zbog toga su razvile čitav niz obrambenih mehanizama (bodlje, gorke tvari, eterična ulja) čime odbijaju životinje, čuvaju vlagu i štite se od hladnoće.

Na Balinovcu, na stijenama i točilima, rastu sljedeće vrste: pušina (Silene saxifraga), dvocvjetna ljubica (Viola biflora), kamenika (Saxifraga rotundifolia), planinski stolisnik (Achillea clavenae) i druge.

Na stijenama Zavižana, koje su po florističkom sastavu vrlo slične onim balinovačkim, rastu osim spomenutih biljaka još i planinska žutika (Berberis croatica), Scopolijeva gušarka (Arabis scopoliana), žednjak (Sedum rhodiola), majčina dušica (Thymus acicularis) te runolist (Leontopodium alpinum), vrlo rijetka te zaštićena vrsta.

Na području strogog rezervata Hajdučki i Rožanski kukovi rastu sljedeće točilarke i kamenjarke: mišjakinjica (Minuartia verna), koje ima na Vratarskom kuku, žednjak (Sedum rhodiola) te osmica (Dryas octopetala). Od ostalih, manje karakterističnih vrsta, tu su pušina (Silene saxifraga), alpska gušarka (Arabis alpina) te endemična hrvatska gušarka (Arabis croatica). Na stijenama rastu sunčanica (Helianthemum grandiflorum), dvocvjetna žuta ljubica (Viola biflora), pljuskavica (Hypericum alpigenum) i iglica (Geranium rotundifolia), kao i četiri vrste roda kamenika (Saxifraga sp.).Na području prijevoja Veliki Alan žive hrvatska gušarka (Arabis croatica), gronjasta gušarka (Arabis corymbifera), iglica (Geranium macrorrhizum), alpski likovac (Daphne alpina) endemični velebitski zvončić (Campanula velebitica) runjika (Hiearacium stupposum) i druge.

Na svim se područjima parka, pa i čitavog Velebita, redovito javljaju vrisak (Satureja montana), vrišt (Calluna vulgaris), crnjuša (Erica carnea), planinski ribizl (Ribes alpinum) i druge.

Više pojedinosti o biljnome svijetu Velebita možete pronaći u knjizi dr. sc. Sergeja Forenbachera "Velebit i njegov biljni svijet", Školska knjiga, Zagreb 2001.