Milijuni
godina putovanja
Područje Nacionalnog parka Sjeverni Velebit izgrađeno je od sedimentnih stijena. Prevladavaju karbonatne nad klastičnim stijenama.Karbonatne stijene - vapnenci i dolomiti nastajali su taloženjem u plitkom moru i cementacijom karbonatnih muljeva i skeleta organizama kroz dugotrajna razdoblja geološke prošlosti. Klastične stijene konglomerati, pješčenjaci i glinoviti šejlovi nastale su u razdobljima kopnenog režima, a potječu od riječnih i potočnih taložina. Ovoj skupini stijena pripadaju i karbonatni klastiti- kršnici ili breče od kojih su izgrađeni i najljepši dijelovi NP- Hajdučki i Rožanski kukovi.
Područje na kojem su nastale najveće mase karbonatnih stijena našeg današnjeg krša pripadalo je dinamičnom i složenom taložnom sustavu kojeg geolozi nazivaju Jadranska karbonatna platforma. To je bilo prostrano plitkomorsko područje, poput današnje Bahamske platforme u Karibima, dugačko oko 700 km ( od doline Soče u Sloveniji do Skadarskog jezera u Crnoj gori i Albaniji) i široko oko 300 km. U širem smislu platforma je trajala 220 milijuna godina. Gledano od našeg doba u geološku povijest platforma je započela svoj rast prije oko 260 m. g. Ona danas pripada skupini fosilnih platformi, jer je prestala postojati još prije četrdesetak milijuna godina.
To je bilo područje izrazito plitkomorskog okoliša, obrubljeno dubokomorskim oceanskim prostorima. Na platformi, a osobito na njezinim rubovima bio je razvijen bujan biljni i životinjski svijet. Idući prema središnjim dijelovima platforme u okolišima zaštićenim od jakih morskih struja i valova, vladali su mirni uvjeti unutar kojih su se taložile najveće mase karbonatnih stijena.
Morsko dno je bilo razvedeno, s mnogo grebena, udolina i humaka. Zbog utjecaja oseke i tektonskih pokreta često su se pojedina područja izdizala iznad razine mora i pojavljivala se u obliku otočića.
U počecima formiranja ovo plitkomorsko područje za vrijeme geološkog razdoblja perma prije 260 m. g. bilo je dio ekvatorijalnog šelfa smještenog oko tadašnjeg ekvatora, a u vrijeme umiranja nalazila se izmedu 30. i 35. paralele. Današnji položaj ostataka platforme, naše krško područje, smješteno je između 42. i 46. paralele.
Brzina pomicanja se je povećavala tijekom mezozojske ere, dok svoj maksimum dostiže u tercijaru, kada dolazi do istiskivanja golemih količina stijenskih masa iz mora. U to vrijeme formirale su se ulančane planine medu kojima je i Velebit.
Pritisci Afrike prema Europi traju i danas, što potvrđujei izrazita seizmičnost u našem krškom području. GEOLOŠKA
GRAĐA PODRUČJA NP
Na površini NP "Sjeverni
Velebit" možemo pratiti stijene i slijediti događaje koji
su se odvijali na putu dugačkom 240 milijuna godina.
Najstarije stijene koje danas
nalazimo na površini grade centralno područje doline Štirovače.
Stvarane su u nekadašnjim morskim plićacima u razdoblju od prije 241 do
227 milijuna godina, taloženjem algalnih vapnenca. Geološki, to je vrijeme
srednjega trijasa koje je bilo obilježeno jačom tektonskom aktivnošću, uslijed koje
je došlo do razlamanja i razmicanja površinskog dijela Zemljine
kore.
U razmaknutim područjima prethodno plitkomorskog okoliša nastajala
su uska i duboka korita. U najdubljim dijelovima korita javljale
su se podmorske vulkanske erupcije. Paralelno s izljevima lave
odvija se i taloženje vulkanoklastičnog materijala iz kojih su
nastajali tufovi, tufiti, rožnjaci i klastične stijene: šejlovi
i pješčenjaci. 
Takvi su se događaji odigrali na terenima koji danas pripadaju Velebitu, osobito u današnjoj Senjskoj dragi i Donjem Pazarištu, gdje ima ostataka vulkana i vulkanskih stijena.
To što se je događalo na Velebitu u vrijeme srednjeg trijasa posljedica je važnog regionalno-globalnog procesa, kada se je podloga jadranske karbonatne platforme - Adria ploča - odvojila od sjevernog rubnog dijela Afrike.
Krajem trijasa, prije cca 227 milijuna godina, nastupilo je izdizanje
morskog dna, more se povlačilo i platforma je postala kopno. Nastupilo
je vrijeme trošenja i okršavanja izdignutih algalnih vapnenaca.
|
U okršenim udolinama i ponikvama talože se potocima donešeni kopneni talozi, iz kojih su nastale klastične stijene: šareni konglomerati nastali iz tadašnjih šljunaka, te pješčenjaci iz pijesaka i glinoviti šejlovi iz muljeva. Crvenkasto su obojeni od željeznih i aluminijskih oksida. Danas ih možemo vidjeti na površini na padinama u sjevernom dijelu Štirovače. U konglomeratima su sive valutice alkalnih vapnenaca povezane vinsko-crvenkastim pjeskuljavim vezivom ili "cementom", a tako su obojeni i pješčenjaci i šejlovi. Kopneni režim trajao je između 10 i 14 milijuna godina (prije cca 224-212 mil. god), do potkraj trijasa, kada je more ponovno prekrilo ovo područje, pa se preko crvenkastih klastita talože karbonati. Karbonatne stijene - dolomite iz tog perioda - možemo vidjeti na širem području Štirovače. Ti su dolomiti široko rasprostranjeni u srednjeeuropskom, alpskom, karpatskom i mediteranskom području, a poznati su kao geološka formacija pod imenom "glavni dolomit", u njemačkom govornom području "hauptdolomit". Najveće mase karbonata - pretežito vapnenaca, manje dolomita istaložile su se u geološkom periodu jure koji je trajao 64 milijuna godina (od prije 206 do prije 142 mil. god.). To je bilo i vrijeme ekspanzije najvećih
kopnenih i morskih životinja u povijesti Zemlje, divovskih gmazova dinosaura. Kako je područje nacionalnoga parka, a i čitavog Velebita, bilo pod morem, u jurskim naslagama nema tragova niti ostatka dinosaura. Međutim, kroz juru je bilo zanimljivih i dinamičnih promjena. Najvažnije su se odvijale u ranoj juri, prije oko 190 mil. god. Jedinstveno prostrano plitkomorsko područje na Adria ploči zahvaćeno je značajnom ekstenzijskom tektonikom (slično kao i u srednjem trijasu), pa se duboke regionalnim rasjedima razlama u tri manje cjeline - tri karbonatne platforme: Apulijsku na jugu, Apeninsku na zapadu i Jadransku na sjeveroistoku. Nove "platforme" međusobno su odjeljene dubokomorskim oceanskim područjima. Jadransku karbonatnu platformu od Apeninske i Apulijske dijeli tzv. Jadransko-jonsko-belunsko korito (iz kojeg je kroz mlađa geološka razdoblja nastalo današnje Jadrasnko more). Na opisani način Jadranska karbonatna platforma se je izolirala te kao zaseban sustav unutar oceana započela svoje "putovanje" iz nekadašnjih ekvatorijalnih geografskih širina prema sjeveru, prema Europi. Taj događaj povezan je s velikim globalnim promjenama u tadašnjoj paleogeografiji na Zemlji, kada započinje intenzivno odvajanje Sjeverne Amerike od Europe i Južne Amerike od Afrike, što znači početak nastajanja ili otvaranja Atlantskog oceana. Tim događajima zacrtane su granice naše platforme koje će se održavati sve do kraja mezozoika. Jurske stijene danas u nacionalnom parku možemo pratiti istočno od Cipale, Zavižana, Ruje, Loma, a južnije se protežu od Maloga Kuka i Serafskoga vrha. Stijene iz najmlađeg mezozoiskog razdoblja - krede - koje je trajalo oko 77 mil. godina (od prije 142 do prije 66 mil. god.) nisu otkrivene na površini. Prije 65 mil. godina, krajem krede, nastupilo je izdizanje i okopnjavanje čitavog krškog područja. Pod morem su ostali još samo neki rubni dijelovi platforme, gdje su se taložili paleogenski foraminiferski vapnenci, a danas su sačuvani uglavnom u jadranskom priobalju, Istri, Dalmaciji i Hercegovini. Sredinom paleogena, u eocenu, prije oko 45 mil. god., ponovni jaki pritisci Afrike označili su početak oblikovanja Dinarskog gorja, pa tako i Velebita. Glavno izdizanje Velebita je, geološki gledano, relativno mladi proces koji se odvija zadnjih 30-ak milijuna godina, a traje i danas. Drugim riječima, Velebit se još izdiže.
Ujedno tada započinje intenzivan proces
destrukcije, trošenja i razaranja izdignutog Velebita. Velike
količine stijenskog materijala obrušavale su se duž strmih padina
u pradavnim kopnenim udolinama, priobalnim padinama i morskim plićacima. To su bili pravi sipari ili točila. Krupni i sitni ulomci, uglavnom karbonatnih stijena
različitih starosti (jurske, kredne, paleogenske), te velike
količine sitnozrnog materijala donešenog potocima i bujicama iz udaljenih
područja kroz milijune godina cementirao se i formirao u novu
stijenu - kršnik ili breču - koja po svom sastavu pripada karbonatnim klastitima, a koju geolozi danas zovu jelar breče.
Koliko jaki su bili tektonski pokreti
u tom vremenu, izraženi kroz izdizanje, navlačenje, boranje te
pucanje i razlamanje i usitnjavanje starih stijenskih masa govori i činjenica da te
nove stijene - jelar breče - danas grade neke od najviših vrhova Sjevernog Velebita - primorske padine, Smrčeve doline i Rožanske i Hajdučke kukove.
|
