Tragovi čovjeka na Velebitu vuku se duboko u prošlost, još od doba paleolita, pa sve do današnjih dana. Prvi poznati stanovnici ovoga područja bijahu ilirska plemena Japodi i Liburni, koji su se tu nastanili otprilike 2000 B.C. Od kraja 2. stoljeća B.C. pa sve negdje do 5. stoljeća A.D., područje Velebita je u sastavu Rimskog, a kasnije Bizantskog carstva. Početkom 7. vijeka, u ove krajeve (uz nešto starosjedilačkog ilirskog naroda) dolaze Hrvati. U početku je čitavo područje Like te primorske i kopnene padine Velebita bilo u sastavu tzv. "Banovine", kao dio kraljevine Hrvatske, a kasnije Ugarsko-habsburške monarhije. U to je doba na tom prostoru sagrađen čitav niz zdanja, utvrda te cesta; organizirana je trgovina te razvijen svjetovni i sakralni život. U smislu sakralne vlasti, područje je bilo pod upravom ninskog (jug Velebita), krbavskog (istok) te senjskog (sjeverozapadni dio) biskupa. Uslijed turskih osvajanja krajem XV. i početkom XVI. vijeka, Turci na iseljena područja s kojih su se Hrvati povukli naseljavaju pravoslavne vlaške pastire iz daleke unutrašnjosti Balkana.

Oslobođenjem Like 1689. godine, u te se krajeve reintroduciraju Hrvati - Bunjevci, Gorani, Kotorani i Otočani. Brojni arheološki lokaliteti te nalazi (kule, gradine, crkve, samostani, groblja, suhozidi, pisani dokumenti...) svjedoče o dalekoj prošlosti i životu raznih naroda i plemena koji su dali svoj obol razvoju i kulturnoj baštini Velebita i šire mu okolice. Za sada još nisu provođena opsežnija arheološka istraživanja, te neke sigurnije znanstveno-povijesne podloge nema.

Tragovi kontinuiranog boravka čovjeka na Velebitu sežu od konca 3. milenija BC, i to na prostoru planinske zone do 700 metara nadmorske visine, gdje je evidentiran najveći broj drevnih naselja. U više planinske predjele ljudi su odlazili zbog lova, pašarenja i stočarenja, a dijelom i trgovine, dakle većinom sezonski, što je i razlog činjenici da na većim visinama nije evidentirana kontinuirana nazočnost ljudi - Japoda, Liburna, Romana i Hrvata. Stanovnici primorske strane morali su se kretati u više predjele u potrazi za plodnom zemljom te pašnjacima, dok je kontinentalni dio pučanstva to sve imao u neposrednoj okolini, što objašnjava tako veliku rasprostranjenost kulturno-povijesnih objekata s prisojne strane. Nepisani zakoni te usmeni dogovori o imovinsko-pravnim odnosima poštivali su se kroz povijest, tako da čak i danas vrijede u najkonzervativnijim krajevima, kojih je sve manje. Na području Velebita postoje i brojni pravni akti koji su u to doba bili klesani u stijene (Pisani kamen kod Kosinja, kamen s jablanačkog Panosa i stijene Bovana).

Na prostoru Parka prirode Velebit, a velikim dijelom i Nacionalnog parka Sjeverni Velebit, nalazi se čitav niz raznih zdanja - stanova, vrela, lokava, šterni, crkvica, kapelica, bunara itd., od kojih se mnoge planira predložiti za zaštićene kulturne objekte.