Tekst

Povijest i kulturna baština
(Autor teksta: Dr. sc. Boris Olujić, izv. prof.; Odsjek za povijest, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu)

Antički su pisci Velebit nazivali grč. Albion oros, Albanon oros (Αλβιον ορος, Αλβανον ορος) ili lat. Mons Albius. Možemo pretpostaviti da indoeuropski korijen *alb (lat. albus, bijel) dovodi ime planine u vezu s njezinim karakteristikama. Prva pomisao bila bi naravno da je planina ovo ime zaslužila zbog snijega koji se na visinama iznad tisuću metara zadržavao od kasne jeseni do ranog ljeta. Međutim, treba pomisliti prije svega na perspektivu iz koje su prvi pomorci i putnici promatrali ovaj prostor, a to je more. U pogledu s mora ili s obale najviše se ističu upravo velebitske bijele stijene.
Onima koji iz daleka promatraju (bilo s kopnene, bilo primorske strane) ovu planinu, ona se može doista činiti velikom preprekom, barijerom ili granicom. Istraživanja, međutim, pokazuju da Velebit nije bio niti barijera niti granica, već prostor koji je povezivao ljude koji su živjeli na njegovoj primorskoj strani s onima koji su živjeli na njegovoj kopnenoj strani. To dokazuju prapovijesna naselja s jedne i s druge strane planine.

 
 

Prostor Velebita od najstarijih vremena do rimskog osvajanja

Danas raspolažemo s relativno malo podataka o intenzitetu života od starijeg kamenog doba do rimskog osvajanja. Razlog je tomu prije svega što nije bilo dovoljno arheoloških istraživanja na ovom prostoru. Međutim i dosadašnja istraživanja potvrđuju kontinuitet naseljenosti ovog područja od najstarijih vremena. Osjetno povećanje broja naselja možemo pratiti tijekom željeznog doba (1. tisućljeće prije Krista), kako na susjednim područjima tako i na samim velebitskim padinama. Na primorskim padinama, primjerice, gradinska se naselja nalaze blizu prolaza koji su vodili prema vršnim dijelovima planine, a ponegdje i dalje prema drugoj strani planine. Putovi koji i danas povezuju podgorska naselja s planinskim prostranstvima podudaraju se s prapovijesnim putovima u planinu. Konfiguracija terena nudila je ograničen broj pogodnih mjesta za prilaz planini. Kasniji su stanovnici tako praktično koristili već uhodane putove te su ih samo popravljali, redovito održavali ili eventualno proširivali. Danas su takve staze uglavnom obrasle vegetacijom i urušene jer više desetaka godina na njima nema stalnih putnika i korisnika koji bi ih ujedno i održavali.

Stanovnici velebitskog primorja, tj. Podgorja, od najstarijih su vremena bili upućeni na prostor planine na kojem su živjeli u razdobljima bez snijega. Sâmo Podgorje nije bilo dovoljno izdašno za preživljavanje. Tijekom kasne jeseni i početkom zime postupno počinju silaziti prema svojim naseljima uz more, noseći zalihe sijena i hrane. Čim bi snijeg počeo kopniti, ponovno se vraćaju zagrljaju surove, ali i darežljive planine, noseći u selidbi iz Podgorja sve što mogu nositi sa sobom. Slično su činili i stanovnici s druge, kontinentalne strane Velebita. Ipak, u prostoru je ličkog zaleđa Velebita bilo više obradivih površina, pašnjaka i vode te je odlazak u planinu bio motiviran većom konkurencijom, eventualnim ograničenim pristupom obradivoj zemlji i povremenom intenzivnijom naseljenosti (tijekom prapovijesti i srednjeg vijeka napose). Međutim, život stanovnika primorske (podgorske) i ličke padine Velebita nije bio moguć bez njihove međusobne razmjene i suradnje (razmjena soli za različite žitarice i drugo). Planina ih nije razdvajala već spajala i upućivala jedne na druge.

 
 

Jedan od krunskih svjedoka kontinuiteta života i korištenja svih raspoloživih resursa do kojih je čovjek mogao doći, jest svakako i Pisani kamen. On se nalazi u Parku prirode Velebit, u predjelu Legenac, pod stjenovitom Gavranušom (vrh Kuk, 1282 m n/m), nedaleko starog puta koji je povezivao Stinicu i Jablanac na obali s Kosinjskim Bakovcem na ličkoj strani planine. Na velikoj odlomljenoj stijeni nalazi se latinski natpis koji govori o tome kako je dogovorom o granici teritorija između zajednica Parentina i Ortoplina, Ortoplinima dopušten pristup izvoru vode koji se nalazio na parentinskom teritoriju. Parentini (vjerojatno s područja Kosinjske doline) i Ortoplini (vjerojatno iz današnje Stinice kod Jablanca), su plemenske zajednice naroda Japoda. Prema natpisu možemo zaključiti da su podgorski Ortoplini tada gospodarili vršnim prostorom ovog dijela sjevernog Velebita te da se granica nalazila na osjetljivom strateškom mjestu ulaza u ličko zaleđe. Aqua viva, „Živa voda“, izvor o kojem govori natpis zasigurno je današnji izvor Voda Begovača, oko 1200 m dalje u smjeru Kosinjskog Bakovca. Natpis pripada vremenu trajanja rimske provincije Dalmacije, ali ga ne možemo sigurnije datirati (vjerojatno 1. st. poslije Krista, kada se u formativnom razdoblju uspostave rimskog provincijalnog ustroja, pojačano radi na reguliranju odnosa između domorodačkih zajednica).
Ovaj „dogovor“ možemo povezati s natpisom namjesnika provincije, Publija Kornelija Dolabele (Publius Cornelius Dolabella), pronađenim u suhozidu između Jablanca i Stinice, kojim se regulira razgraničenje između zajednica Bega (Vegij – Karlobag) i Ortoplina (1. st. poslije Krista). Podgorci ovu suhozidnu konstrukciju nazivaju „Grčkim zidom“, koji je prema predaji vodio sve do „Pisanog kamena“.
Rimska je vlast u vremenu stvaranja provincijalnog ustroja nastupala kao arbitar među zajednicama lokalnog stanovništva, u njihovim sukobima i dogovorima. Istovremeno je tolerirala tisućljetne tradicije domaćeg stanovništva, pod uvjetom da to ne ugrožava temeljne interese imperija, pokušavajući spriječiti moguće sukobe. A sukoba je u korištenju resursa (posebno životno važne pitke vode, pašnjaka, obradive zemlje, prometnih komunikacija – staza preko planine i drugih), sigurno bilo od najstarijih vremena.

 
 

Velebitski prostor u rimsko doba

Ovaj je prostor došao pod rimsku vlast u drugoj polovici 1. stoljeća prije Krista, nakon Oktavijanovog pohoda protiv Japoda i drugih susjednih naroda. Nakon toga počinje njegovo postepeno uklapanje u rimski provincijalni ustroj. Na mjestima nekih starijih prapovijesnih naselja na primorskim se padinama razvijaju važna gradska središta poput Senije (Senia, Senj), Lopsike (Lopsica, Sveti Juraj), Ortople (Ortopla, vjerojatno Stinica) i Vegija (Vegium, Karlobag). Njihov je razvoj bio uvjetovan i položajem ispod planinskih prijevoja koji su omogućavali njihovu dobru prometnu povezanost s unutrašnjošću. Ubrzo se na pravcima starijih prapovijesnih komunikacija grade prometnice koje su planinskim prostranstvima vodile preko planine u prirodno zaleđe ovih gradova. Ove su prometnice vodile do manjih i većih rimskih naselja na ličkom području. Ostatke naselja iz antičkog razdoblja nalazimo i u podnožju Velebita (npr. na Vratniku, u Krasnu, Kosinjskoj dolini, Ličkom polju i dr.). U velebitskom su se podnožju dakle nalazila prava prometna čvorišta gdje su se utjecali i račvali putovi iz pravca Apeninskog poluotoka dalje prema Dalmaciji, Albaniji, Grčkoj, Maloj Aziji te putovi prema sjeveru (Norik, Panonija itd.). Primorska su središta bila važna ponajviše zbog eksploatacije drvnog bogatstva velebitskih šuma (i rudnih sirovina, ali u nešto manjoj mjeri) te njihova daljeg transporta morem u druge dijelove provincije i Carstva.

 
 

Velebit tijekom srednjovjekovnog i ranonovovjekovnog razdoblja

Sve to nestaje nakon propasti rimskog imperija, na izmaku antičkog razdoblja i tijekom ranog srednjeg vijeka. Nestankom rimskog imperija dolazi do propadanja nekoć bogatih urbanih središta ovog područja i prekida njihovih intenzivnih trgovačkih veza s udaljenim dijelovima Carstva. Iz ovog razdoblja te iz vremena doseljenja Hrvata u ranom srednjem vijeku (7.-9. stoljeće) imamo malo materijalnih i pisanih ostataka koji bi nam pomogli u rekonstrukciji povijesnih procesa. I ovdje ima mnogo prostora za buduća istraživanja. Zasad možemo samo pretpostaviti da se u osnovi način života nije bitno promijenio. I dalje su podgorska naselja upućena na veze sa svojim zaleđem i na korištenje svih raspoloživih resursa planinskih pašnjaka, obradivih površina, putova, izvora vode i dr. Jedino okvir više nije bio globalni rimski imperij već državni okviri hrvatskog kraljevstva, od 12. stoljeća uklopljenog u Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo, rascjepkanog na pojedine veće ili manje feudalne posjede. Tako su i dijelovima velebitskog prostora, u različitim razdobljima srednjeg vijeka gospodarili knezovi Kurjakovići (južni Velebit), knezovi Krčki – Frankapani (srednji i sjeverni Velebit) i dr. Eksploatacija šuma ovim je plemićkim obiteljima bila jedan od temelja njihova bogatstva i moći. Gospodariti prostorom Velebita značilo je ujedno i kontrolirati trgovački promet između priobalja i zaleđa, ali i koristiti velika šumska prostranstva te ostale resurse ove planine. Neposredna opasnost od turskog nadiranja tijekom 15. i 16. stoljeća bitno utječe na povijesni razvoj ovih prostora. Velebit je tada kao mjesto neposrednog dodira bio u kolopletu interesa tadašnjih sila: Venecije, Turske (Osmanskog Carstva) i Habsburške države. Tako su i velebitska prostranstva bila poprištima sukoba, ali su zasigurno služila i kao mjesta zbjega i utočišta. Posebno zato jer ovo područje osmanski osvajači nikad nisu uspjeli do kraja zaposjesti i čvrsto kontrolirati. U vrijeme ranog novog vijeka, (15.-18. stoljeće) dolazi i do novog naseljavanja velebitskih podnožja, uglavnom naseljenicima-izbjeglicama iz područja koja su sukcesivno padala pod tursku vlast (Dalmacije, Like, Hercegovine, Bosne i dr.). Ovi stanovnici, čiji potomci i danas žive na ovim područjima, ubrzo nastavljaju način života zatečen na prostorima na koje dolaze (a vjerojatno su sličnim načinom života živjeli i na područjima iz kojih su izbjegli). Oni sa sobom nose svoja znanja, predaje, vjerovanja, kulturu. Sve se to isprepleće sa zatečenom predajom minulih tisućljeća, materijalnom ostavštinom uklesanom u velebitske padine. Naravno, nije isključeno da je ostao barem minimalan broj ljudi, direktnih prijenosnika nematerijalne i materijalne baštine.

 
 

Velebit u novijoj povijesti

Početkom 18. stoljeća na ovom prostoru nestaje neposredna turska opasnost. Oslobođenje Like i Dalmacije od osmanske vlasti daje novi poticaj integriranju velebitskog prostora u nove društvene i gospodarske tokove. Prostor je Velebita većim dijelom u okvirima novostvorene Vojne krajine, sve do njezina ukidanja krajem 19. stoljeća. Time se stvaraju i preduvjeti novog naseljavanja u njegova podnožja, a time i veća aktivnost u vršnim dijelovima. U cilju razvoja trgovine, Habsburško carstvo teži izlasku na Jadran i čvršćoj integraciji svojih regionalnih sastavnica. U ovom se razdoblju (krajem 18. i posebice tijekom 19. stoljeća) počinju ubrzano graditi prometnice koji su prelazeći velebitske prijevoje povezivale primorske padine Velebita s bližim, ali time i daljim zaleđem (npr. ceste Senj - Karlovac, Stinica - Kosinj i Krasno, Stinica - Pazarišta, Karlobag - Gospić - ...), ali i uzdužne veze podgorskih naselja. Sve je to bitno utjecalo i na život stanovnika velebitskih padina. Upravo zbog dobrih veza s unutrašnjošću neka su se naselja počela intenzivnije razvijati (Senj, Karlobag), a neka nisu nikada doživjela onaj intenzitet života kakav su imala tijekom prapovijesnog, rimskog ili srednjovjekovnog razdoblja (Sveti Juraj, Stinica - Jablanac).
Međutim, i u ovom su vremenu stanovnici velebitskih podnožja nastavili tisućljetnu praksu života u planini, gradeći i održavajući svoje planinske stanove, koseći košanice, napasajući stoku, obrađujući svaki dostupni komadić obradive zemlje, mijenjajući između sebe ono čime su raspolagali s onim što im je nedostajalo. Selili su onako kako im je prostor kojim su raspolagali dozvoljavao. Ako su iznad njihovih zimskih staništa bili podovi ili podi (zaravni na otprilike 800-900 m nadmorske visine), mogli su seliti ranije i ostajati duže. Na nekim su podovima bila moguća i stalna naselja. Kako se snijeg u planini otapao tako su mogli postupno seliti u viša područja. Najprije sele na niže nadmorske visine te s otapanjem snijega polako pristupaju i vršnim dijelovima. Tako i stoka dobiva raznovrsniju i sočniju ispašu tijekom dužeg razdoblja.

 
 

Ujesen, s prvim mrazovima i snijegom, počinju pripreme za silazak u primorska naselja (koja najčešće nisu bila uz samu obalu već položena uz putove prema planini, izvore vode i ono malo obradive zemlje kojom su mogli raspolagati). S planine se nosi sve što se skupilo tijekom kasnog proljeća, ljeta i jeseni (sijeno, urod iz vrtova i njiva, med itd.). Tijekom zimskog razdoblja već počinju pripreme za povratak u planinu. Čim snijeg počinje kopniti slijedi selidba i povratak planini. Također se nosi u planinu sve što je rodilo u skromnim podgorskim vrtovima te gnoj u suknenim vrećama. Odlazak je bio praćen i posebnim obredima kojima su se pokušavali obraniti od bolesti stoke i ljudi, nerodne godine, dugog snježnog razdoblja i slično. O tom dobrom početku selidbe ovisio im je i opstanak na planini. Danas, promatrano iz perspektive urbane ugodnosti i tehnoloških pomagala, ovaj nam se način života čini surov i težak. Međutim, tadašnjim stanovnicima Velebita to je bio jedini način opstanka. I za to su bili dobro opremljeni snagom, znanjem i izdržljivošću. U planini i pod planinom nalazili su gotovo sve što im je bilo potrebno. Ono što im je nedostajalo mijenjali su s onim što su imali. Zato Velebit moramo promatrati kao cjelinu te kao prostor koji povezuje.

 
 

Svjedoci prošlosti

U prostranstvima Nacionalnog parka Sjeverni Velebit posjetitelj danas može vidjeti brojne tragove koje su ostavili oni koji su ovdje živjeli. Tijekom tisućljeća i stoljeća koja su protekla mijenjaju se dimenzije pastirskih stanova, tehnike gradnje, tehnologija obrade kamena, kovina i drveta. Koliko se u tijekom proteklog vremena u svojoj suštini promijenio način privređivanja za život (pa time i sam način života), pitanje je koje ostaje otvorenim.
Gotovo u svakom dolcu, dulibi ili dulibici možemo proći pokraj ruševina kamenih stanova za ljude i stoku, šterni, kamenica, lokava za napajanje stoke, terasa s vrtovima i malim njivama. Do njih dolazimo često vrlo kvalitetno građenim stazama ili putovima. Svaka je nova generacija velebitskih žitelja dodavala nešto novo, a opet je u svojoj biti sve ostalo isto. Ciklus selidbe ovisio je o ćudima planine, klimi, vegetaciji, položaju dolaca ili duliba, izvorima vode i slično. U tom prožimanju čovjeka s okolišem, u njihovoj međusobnoj interakciji, ostaju naravno i tragovi u prostoru. Njima i dalje treba posvećivati veliku pažnju, treba ih čuvati, ali i istraživati. Stoga se istraživanja kulturne baštine Velebita, koja provode antropolozi, etnolozi, povjesničari, arheolozi, povjesničari umjetnosti i dalje nastavljaju. Ova istraživanja imaju dugu tradiciju, posebice iz vremena tzv. „znanstvenog planinarstva“ tijekom 2. polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća. Ostali istraživači kasnije nastavljaju hoditi njihovim utrtim putovima i otkrivati malo po malo bogatstva koja Velebit još uvijek skriva.

 
 

Velebit dakle nije poseban samo zbog svojih prirodnih vrijednosti već i izuzetno bogate kulturne baštine čije otkrivanje traje i danas. To jedinstvo prirodne i kulturne baštine iziskuje cjelovit multidisciplinarni pristup u njezinu istraživanju i zaštiti. Primjerice, očuvanje velebitskih travnjaka bitno je zbog očuvanja mnogih životinjskih i biljnih zajednica koje tamo obitavaju, ali i kao spomen na čovjekovu prisutnost u vršnim dijelovima planine. Na nama je da se ovi tragovi čovjeka urezani u planinu ne izgube i da nas nastave poučavati o suživotu s prirodom, ali i o teškoj svakodnevnoj borbi za preživljavanje.

Istraživanja kulturne baštine Nacionalnog parka Sjeverni Velebit još uvijek su u tijeku. Više podataka o kulturnim dobrima Parka možete pronaći u Konzervatorskoj podlozi zaštite i očuvanja kulturnih dobara (PDF 4 MB) , napravljenoj za potrebe izrade Prostornog plana Nacionalnog parka Sjeverni Velebit.

 
 
Tekst